Marama

Moja prijateljica Lina skinula je hidžab.

Lina je iz Sirije, na Kyoto univerzitetu magistrirala je psihologiju. Potiče iz porodice u kojoj žene ne nose hidžab.

Sa 17 godina sama je donijela odluku da stavi maramu.

Sa 27 godina sama je donijela odluku da skine maramu.

Oba puta su od nje zahtijevali da opravda svoju odluku. Na njenom facebook profilu osvanuli su komentari podrške i kritike. Njena vjera je dovedena u pitanje. Jedan izuzetno zabrinuti muškarac u komentaru je objasnio da je žena bez marame kao grad bez ograde, nezaštićen i ranjiv. Moja Lina je uvjek bila slobodna, marama joj nije bila ograda. Jedina razlika je što je sad ljudi teže smještaju u kategorije, teže odredjuju odakle je. Prvi put u životu su nepoznati ljudi pomislili da je možda iz Francuske ili Španije, što nju zabavlja.

Ponosna sam na nju.

Kako kupovati cvijeće za 8. mart

Podjite kod žene koja ispred škole prodaje karanfile i ruže, odaberite cvijet koji vam se čini da niko neće kupiti, platite ga, zahvalite se i uputite joj toplu riječ.

Taj cvijet poklonite onoj teti koja prodaje cigarete kod Torza i na -5 i kupite žvake ako ne pušite, pitajte je kako je.

Sjednite u park otvorite novu kutiju žvaka ili cigareta i razmislite. Ove dvije žene rade. Rade na crno. Nemaju zdravstveno, penzijsko, bolovanje… Iz nekog razloga im nije pružena mogućnost da se zaposle. Možda nisu imale pristup obrazovanju, možda ih niko nije htio. Možda su na pitanje “Da li planirate djecu?” odgovorile sa “Da”, pa poslodavci nisu htjeli da razmišljaju o njihovom trudničkom. Možda su nekada radile, možda baš u nekoj fabrici tekstila, gdje nisu stizale plate, pa su štrajkovale, pa su ih lagali, pa štrajkovale gladju… Bez šešira.

Zbog njih postoji 8. mart.

Kupujem cvijeće za 8. mart, kod ovih žena, ZBOG ovih žena. Jer 8. mart je njihov radni dan.

 

Jezičara

Kako nastaje jezik?

Daješ imena stvarima, pojavama, ljudima… Jer želiš da se sa drugima lako sporazumiješ. Od kad se rodiš učiš ta imena i što ih više znaš to ti je jezik bogatiji. Neke riječi padnu lakše, druge moraš da vježbaš da bi ih tačno izgovorio/la (otorinolaringologija, dezoksiribonukleinska kiselina…)

Tu su onda i one stručne riječi koje naučiš. U početku zvuče glupkasto i osjećaš se kao Mogli (Knjiga o Džungli) u štiklama, ali se vremenom navikneš. Poslije ti bude nekako kul kad kažeš: “Da na forzac i unzac ćemo da stavimo ferlauf“. I kad to prvi put izgovoriš čuješ Varvare kako skandiraju tvoje ime, oeeee, oeee, tum, dum TA!

Pa onda sleng. I naglasak. I pogrešni padeži. Sve to može da prodje i da se nauči i svemu se prilagodimo.

A onda neka žena kaže za sebe da je psihološkinja ili magistarka. Puza. Muk. Say whaaat?

Pedagoškinja, doktorka nauka, borkinja, kopačica, majstorica, trenerica… “Prestani, molim te, uši mi krvare! Kako se te žene uopšte usudjuju da koriste tako užasne riječi. Zar nemaju ni malo sluha.”

Zašto jednostavno ne kažu: pedagog ili žena pedagog ako su baš toliko zapele da se zna da su žene?

Vjerovatno iz istog razloga što mandarine ne zovemo male pomorandže…

Počelo je da me šokira kad se žene sebi obraćaju u muškom rodu, to mi je slično onome kao kada o sebi pričaš u trećem licu… Obično čujem objašnjenje da im nije to toliko važno, da neće da cjepidlače oko takve sitnice kao što je sopstveno mjesto u jeziku. Pa zašto nam onda nije problem da kažemo medicinski tehničar, a ne medicinska sestra za muškarca koji obavlja taj posao, ili asistent umjesto sekretarica.

Onda ima i onaj izgovor da je “sveobuhvatnije” kad se govori u muškom rodu. Ako kažem za sebe da sam umjetnik onda to znači da moj rad može da se mjeri sa radom svih umjetnika (i umjetnica), ali ako se “odvojim” kao umjetnica onda sam van kategorije. Zar nije tužan ovaj način razmišljanja? Ovakvim ponašanjem omalovažavamo sebe, kao da nismo dovoljno dobre ili dovoljno relevantna kategorija, moramo da se prilagodimo i utopimo, a utapanjem se davimo.

Ako nema riječ za to vjerovatno i ne postoji ili je suviše rijetko da bi ga imenovali. U Sami jeziku postoji oko 180 riječi koje upućuju na snijeg i led i oko 1000 koje upućuju na jelena. Mi imamo puno riječi koje opisuju dosadu. Ali kada pokušavamo da u jeziku prepoznamo više od pola populacije, onda nam je to smor (kutara, crnjak, greda…).

u Crnoj Gori je 2012. godine doktoriralo 8 žena, ni jedan muškarac, ali one su i dalje doktori. 179 žena i 103 muškarca je magistriralo, ali su oni svi pod zajedničkim nazivom – magistri. Imamo žene na fakultetima, ali su one i dalje dekani, profesori, asistenti, studenti.

Slično je sa istorijom, ako te onaj koji sjedi pored bojnog polja i zapisuje, ne vidi u trenutku kad kidaš glavu desetorici neprijatelja u jednom potezu – nema te. Ne pjevaju se pjesme o tebi. Tako i sa jezikom. Ako nema riječi za tebe – nema te. Jer jezik ima potrebu da nazove sve što postoji. Khm, khm, selfie, khm.

“Maša dizajner je napisala”, zvuči jednako poremećeno kao “Maša će napisala”. Vjerovatno sam mnogima dosadna kad ih ispravljam kad za mene kažu da sam dizajner, a ja dodam ono KA, ali zašto bih te pustila da me zoveš Ljudmila, kad mi to nije ime?

Ti se nasmij!

Ljuta sam.

Što je rozo za djevojčice, plavo za dječake. Što je normalno da očevi odlaze. Što nas ima više, ali nemamo sve pravo glasa. Što su dupli standardi ali to ne vide svi. Što smo u jeziku u deminutivu. Što smo za života očeve, poslije smrti muževljeve. Što moj šef misli da treba da mu sipam rakiju i čudi se kad dobro uradim svoj posao. Što mi objašnjavaju kao debilu, jer žene ne razumiju. Što misle da se radjamo sa naučenim uputstvom za upotrebu kuhinje. Što očekuju da loše vozim. Što mi suvozači govore šta da radim. Što smo porobljene, a to ne vidimo. Što se ne borimo. Što one koje žele da se bore to ne rade jer su se medju sobom posvadjale oko semiotike. Što je feminizam ružna riječ. Što mi komentarišeš izgled iako se ne poznajemo. Što mi govoriš kako da sjedim. Što “nije damski”. Što ne treba da psujem jer sam žensko. Što plaćate za sex, pa smo mi krive jer nas plaćate. Što jedne drugoj postavljamo nogu. Što smo izbrisane iz istorije. Što nas nema dovoljno na vlasti. Što vjerujemo kad nam kažu da je nismo ni htjele. Što se ne držimo zajedno. Što se ne volimo. Što nam mediji govore ko smo i kako treba da izgledamo. Što smo to dozvolile. Što moramo makar jednom u životu da odigramo svoju ulogu. Što mislite da treba nekada da zaćutim. Što su vam vicevi odvratni i očekujete da se smijem. Što mislite da imate pravo. Što mi nemamo pravo. Što su voditelji ružni i stari, a voditeljke mlade i lijepe. Što nije jednako ozbiljno kad kaže žena kao kad kaže muškarac. Što se moja baka tek u 70oj oslobodila i postala ono što je. Što nas ne čuje niko iako vičemo. Što silujete, pa poslije pitate šta je nosila. Što smo za to opet mi krive. Što ubijate svoju žensku djecu. Što bijete svoje žene. Što nam govorite kako da se oblačimo. Što jedne drugima sve ovo radimo. Što smo slijepe. Što vam je dosadna priča o SIgurnoj ženskoj kući i kvoti u parlamentu. Što zaboravljate šta ste ženama u ratu uradili. Što moramo da balansiramo karijeru i porodicu. Što PMSom opravdavate sve. Što prepisujemo svoju imovinu na muževe. Što žensko ropstvo smatramo tradicijom. Što mi otvaraš vrata od restorana, a zatvaraš sva ostala. Što ne razabijemo sva vrata i sve svodove. Što nas je više, a manjina smo. Što vjerujemo da ne možemo, a možemo.

Ljuta sam što kad kažem da sam ljuta, ti kažeš:

“Nasmij se, nisi lijepa kad si ljuta.”

TI SE NASMIJ!

 

Materinstvo u 2 kadra

Dvije feministkinje, drugarice, ćerke prijateljstva o materinstvu.

Kako izgleda želeti da budeš majka, u Beogradu, 2013.godine

Početno razmišljanje o tome da ću jednog dana biti majka nastalo je jako rano. To naravno, ima veze sa mojom majkom, kojoj smo ja i sestra centar sveta. Da se razumemo, ja nisam dete iz rasturene porodice. Moji roditelji zajedno su od gimnazije. Protiv muškaraca, nemam ništa. Sem što im ne verujem. Verujem mom ocu i donekle mom najboljem drugu. Ostali su za mene samo potencijalni povređivači mojih i emocija meni bliskih žena. Sad ćete da pomislite da me neko mnogo povredio – ali moram da vas razočaram – nije. Imam 26 godina i pre dečka sa kojim sam sada već skoro dve godine, sa jednim sam bila tri. Rastali smo se u miru, i bez krša i loma. Niko nikog nije povredio, nastavili smo živote. Muškarcima ne verujem, biološki. Oni su poligamni, mi, žene smo monogamne. Oni moraju da oplode što više, nama, ženama koitus predstavlja vođenje ljubavi. Muškarcima ne verujem, jer su u dubini svog mozga uvek spremni na prevaru.

Od svoje desete godine, znam da ću imati decu. Na poslednjem ultrazvuku male karlice, u avgustu ove godine, doktorka mi je rekla da imam matericu koja može da rodi petoro dece. Nasmejala sam se. Obožavam decu, svih uzrasta. Sestriće mog dečka, Adama i Bogdana Stijepovića, možda najviše. U definiciju sreće spada i to kad  me u 7  ujutru bude da im čitam novu knjigu Ljubivoja Ršumovića.

Svoju decu nemam. Kako izgledi stoje, neću ih ni imati u skorije vreme. Iako sebe smatram krajnje zrelom da budem roditelj.

Imati materinski instinkt postala je pežorativna činjenica u savremenom svetu. Moja majka, pak, kada sam imala 22 godine, obećala je da će moju odluku, ako poželim da budem samohrana majka, potpuno podržati. Jednom rečenicom, ona je  ublažila moj strah i nesigurnost. Udaja i brak me nikad nisu pretarano zanimali, velika porodica jeste. Moja majka, želi da ja budem srećna, nije je briga šta će komšiluk da priča. Bez vremenskih okvira, ja znam, da ću imati dete.

Sindrom Petra Pana, neodrastanja, vlada kao epidemija mojom generacijom, koja jurca sa žurke na žurku, i iz veze u vezu. Taj, opšti besmisao, bez želje da se imalo žrtvuje sopstvena sloboda postao je etalon. Sama sam sebi čudna kad pokušavam da objasnim da ima sreće i u tome da se deca uspavljuju, vode u šetnju, u pozorište. Jednostavne želje, postaju nepopularne, obeležane kao patrijarhalne. Znak jednakosti stavlja se između različitih stvari. Devalviranje onoga što znači roditelj, počeo je sa pomamo m i jurnjavom za karijerom i novcem. Novac, platežno sredstvo, kola, statusno sredstvo, izgled, najače oružje, vladaju našim premalim životima.

Karijera moju sam izabrala – pisanje – u raznim formama ne isključuje to da ću jednog dana moći da imam porodicu. Nekad čak mislim da bi bolje pisala, da imam dete.

I da zaključim. Imati 26 godina, želeti dete, želeti potpuno posvećenje nekom malom biću je jeres, ako ne želite svadbu sa pucanjem i pevanjem i kuvanje 67 sarmi sa nedeljni ručak. Želeti dete obeležje je muškarca i žene. A tu je osnovna greška ovog sveta – da možemo da podržimo ideju o slobodnom, nezavisnom materinstvu, ne bi odumirali kao narod. Odumiremo jer su mladi, generacijama prisiljavani na brak i sve što on donosi. I kada jednog dana, moja Dora bude napunila 20 i neku, reći ću joj isto što je i moja majka rekla meni – Ako budeš imala dete, snaći ćemo se, bitno je samo biti srećan, u ovom prekratkom životu.

Jelena Paligorić

Autorka je apsolventkinja dramaturgije na Fakultetu dramskih umetnosti. Završila je na Fakultetu političkih nauka jednogodišnji alternativni kurs Ženskih studija. Piše drame, priče i pesme, koje su izvođene i objavljivane. Povremeno radi kao dramaturškinja. Saradnica je najtiražnijeg srpskog nedeljnog magazina “ Nedeljnik “. Živi i radi u Beogradu,  na Zvezdari. Nosi bele, muške košulje i puši Malboro lajts. Tursku kafu pije isključivo hladnu. Obožava da hoda i jede turšiju. Iako još uvek nije trudna.

http://jelena-paligoric.blogspot.com/

Majka nemajka

Od žene se očekuje da rodi. Kad sve sabereš i oduzmeš to joj (nam) je jedina funkcija. Navodno se rađamo sa materinskim instinktom. Ono: “Kad rodiš dijete znaćeš po načinu na koji plače šta joj/mu je”. Naravno da ćeš znati kad si vezana za bebu i to je sve što radiš 24/7 određeni broj mjeseci (vremenski period varira od zakona o radu, naravno ako je žena bila zaposlena). Da me staviš sa Fikusom na toliko znala bi po položaju listova šta mu je…

Od nas se očekuje da nam je ispunjenje snova da nam se pokreće nepokretni zglob pri porodjaju, da 9 mjeseci nosimo dijete u sebi koje apsolutno zavisi od naših izbora, ono okliznula se prilikom izlaska iz kade, da mijenjamo pelene, da budemo odgovorne za razvoj živog bića. Hej bre! Pa zamisli da vaspitavaš dijete pogrešno. Tu nema ctrl+Z. I opučiš se, posvetiš život, nema putovanja, lumpovanja, kupovine skupih cipela (jer bebi trebaju pape koje koštaju kolko i Camperice za mamu, naravno beba će da preraste pape za dva dana, ali ako ne nosi te pape stopala će joj biti uništena).

I sva priča o blaženstvu materinstva… Trudnice koje sijaju. Sijaj ti majčin sine dok ti tijelo pravi ljudsko biće. Prije bih rekla da dijete da majci heroin chic look, neko blaženi look.

Marketing za materinstvo je strašno odrađen, zvuči jednostavno i nophodno, kao ulošci sa krilcima. Shvatićes svoju pravu suštinu tek kad rodiš. Samo zaborave da ti kažu da kad dobiješ dijete takođe dobijaš i paket briga, koje nikada ne prestaju.

Don’t get me wrong, ne promovišem ovdje nerađanje, volite se, vodite ljubav, rađajte, množite se. Možda i ja jednog dana rodim.

Nisam se zapljunula i krvlju potpisala da neću imati djecu. Samo sam više u fazonu da doživlajavam rađanje kao bilo koju drugu odluku, ako u nekom trenutku osjetim potrebu i uslovi su povoljni… Ne vidim materinstvo kao nešto neizbježno i neophodno… Kolko sam ja shvatila samo smrt ispunjava te uslove…

Kad rodiš, za mene je to tike tike tačke, nema više vraćke. Ne bih bila sposobna da jednog dana dodjem kući pogledam djecu, jedno vrišti zamazano Nutelom (jer je to jedino što hoće da jede), drugo radi domaći dok gleda Pozovite 92 na tvu, treće davi mačku dok muž čita novine. Meni pukne film, spakujem se i zapalim za Jamajku (molim čitaoce da ovo Jamajka izgovaraju kao Miki Manojlović u Mi nismo andjeli).

A i da to uradim vjerovatno bi to organizovanom mrežom tračeva došlo do Jamajke gdje bi me grupa već odbjeglih očeva kamenovala zbog užasnog postupka.

I još jedna stvar. Kad god javno izjavim: “Ja neću imati djece”, svi mi upute onaj pogled “Uh kako će te neki dofatit’ i napraviti ti petroke” ili “Ne zna što priča, mlada je” ili “Uh, udario joj feminizam u glavu, to će pravi mušjak srediti” Da ne zaboravim, imam strašne kukove, za rađanje stvorene. Da sam muško i da kažem “Ja neću imati djece”, to bi bilo sasvim normalno. Alo bre!!! Jedina razlika je u oktavi u kojoj je izgovoreno… Ali našem društvu to ništa ne znači.

Žena koja nije htjela da rodi… Zvuči kao naziv SF romana.

Maša Elezović

 

Prezime

Kod nas (CG) prezime koje dobijamo po rodjenju je očevo, ne naše.

Znaci ja sam Elezovićeva, ne Elezović, a kada bih se udala za nekog sa ovim prezimenom (i uzela ga) bila bih Elezovićka.

Za života se žene potpisuju svojim imenom, očevim i prezimenom (Maša Očevo ime Elezović), dok na čitulji žene potpisuju imenom, imenom muža i prezimenom (Maša Ime muža Elezović) – ono, on je poslednji “imao”.

Ako izuzmemo sva pitanja identiteta i posjedovnosti koja se postavljaju promjenom prezimena, moje mišljenje je da je praktično ne mijenjati prezime.

Scenario1: Udam se (apsolutno zaljubljena i sigurna da će ta ljubav trajati zauvjek), uzmem prezime, razvedem se, vratim prezime, opet se udam (apsolutno zaljubljena i sigurna da će ta ljubav trajati zauvjek), uzmem prezime, razvedem se, opet se udam (apsolutno zaljubljena i sigurna da će ta ljubav trajati zauvjek), uzmem prezime, razvedem se. Kako mogu biti sigurna da neću u jednom trenutku početi da brkam svoja prezimena?

Scenario2: Udam se, uzmem prezime, muž umre, zadržim prezime jer ono, imali smo djecu, (kako im sada objasniti da će mama imati prezime koje se razlikuje od njihovog) takodje ću na taj način dokazati svoju undying love, ali eto, prodje jedno 20 godina (jer tek poslije 20 godina bol malo popusti) i ja upoznam nekoga, taj neko se na žalost ne preziva isto kao moj pokojni muž i ja bih da se udam za njega (mislim ono, uspijem da ga navučem da me zaprosi). Šta da radim, da vratim svoje djevojačko prezime, koje već poslednjih 25 godina nisam nosila i niko, osim par drugara iz osnovne me ne zna po mom ili da uzmem njegovo, mislim, nije ok da zadržim prezime pokojnog muža…

Ma i kad se sve to zanemari, to su saaati i sati čekanja na šalterima zbog mijenjanja dokumenata. Lična, vozačka, pasoš, index, radna knjižica… Za sebe tvrdim da sam rodjena pod srećnom zvijezdom kad je završavanje birokratskih poslova u igri, ali ipak mislim da ta zvijezda ima rok trajanja, pa mi žao da je trošim na to…

Postoji uvjek ona middle ground opcija dodavanja prezimena: Maša Elezović Muževljević. To ti dodje kao Peugeot (Maša) 206 (Elezović) 1.4 (Muževljević). Ono Peugeot 206, pa se kubikaža mijenja u zavisnosti od muža, a i kad su dokumenta u pitanju, uvjek možeš da preškrabaš njegovo prezime… Naravno dodavanje njegovog prezimena smatra se kompromisom, ja sam pristala da uzmem njegovo prezime, a on je pristao da zadržim svoje – kompromis.

Bračni parovi – urban dictionary:

Ona zadržava svoje prezime: Ona – feministkinja, vještica, ambiciozna, vrti ga oko malog prsta… On – papučar, šmokljan, ne umije da lupi šakom o sto.

Ona dodaje prezime: Ona – pokušava da bude moderna, izgradila karijeru sa svojim prezimenom, pa joj je komplikovano sada da ga mijenja, otac nema sinova, pa da ne propa’ne prezime… On – “Kako je tolerantan blago njoj, mada ja to ne bih dopustio”

Ona uzima prezime: Ona – žena, On – muž

On dodaje ili uzima prezime: error 403.

 

 

Svijet

On je tridesetogodišnji muškarac,

pritom je bijelac.

Ovaj svijet je za njega.

 

Ja sam dvadestpetogodišnja žena, 

pritom sam bjelkinja.

Ovaj svijet je malo manje za mene.